Predsjednik Republike Hrvatske, Zoran Milanović, kazao je na današnjoj svečanosti obilježavanja Dana pobjede i domovinske zahvalnosti u Kninu kako se Hrvatska ne mora braniti, jer je Hrvatska svoj put prošla teško i ništa nije dobila besplatno.
Kazao je kako je put Hrvatske bio ispravan, civiliziran i kao u svakom ratu, krvav.
“Zato na tome vam hvala, hvala onima koji su ovdje, hvala onima koji nisu ovdje, hvala svima koji su došli”, kazao je predsjednik Milanović.
Govor predsjednika Milanovića s Kninske tvrđave prenosimo u cijelosti:
“Dame i gospodo, hrvatski zapovjednici, dragi gosti,
nakon skoro 30 godina, naša zemlja se polako sljubljuje i rukuje sa svojom novijom prošlošću. Veliki događaji, a oslobođenje Knina i hrvatska pobjeda devedesetih godina su jedan od najvećih događaja u hrvatskoj povijesti, mnoge ljudi u tom trenutku kada se dogode ostave zbunjenima, ne ravnodušnima i stvari se tumače svakako.
Bilo je u ovih nepunih 30 godina puno isprika, puno „ali“, puno „nismo znali“, „nismo htjeli“, „krivo smo napravili“. Prošlo je dovoljno vremena da s nekakvim odmakom, koji predstavlja skoro jedan cijeli ili značajan dio ljudskog radnog vijeka, kažemo da je bilo vrlo malo loših stvari i jako puno dobrih stvari i dovoljno veličanstvenih stvari. U tome su sudjelovali mnogi od vas ovdje, danas ljudi u zrelim godinama, ali ljudi u snazi.
Ovo druženje je počelo prije točno deset godina na Kninskoj tvrđavi kada je u proljeće 2012. godine tadašnji ministar obrane, jedan od zapovjednika Hrvatske vojske koja je ovdje pobjeđivala i ušla u Knin, Ante Kotromanović rekao da bi bilo dobro da se nakon skoro dvadeset godina održi druženje, prijem za ratne zapovjednike iz „Oluje“ u domaćinstvu Predsjednika Republike i premijera. To je bilo prije deset godina i meni je drago vidjeti da je taj običaj uhvatio čvrsto korijenje. Da će i sljedećih godina ova jedinstvena generacija ljudi i hrvatskih vojnika, ratnih vitezova i heroja ostati generacija koja će biti zapamćena.
Ljudi umiru dva puta. Prvi puta kada umru, a drugi puta kada ih se zaboravi. Ova generacija, vaša generacija hrvatskih vojnika i zapovjednika imat će tu čast da živi dulje od ostalih. Jedan od najvećih čovjekovih strahova, ako ne i najdublji i jedini strah, je strah od prolaznosti. I zato, sve ovo što se radi i što će se raditi i sljedećih godina je otpor zaboravu, otpor relativiziranju, otpor izjednačavanju i borba za činjenice i za istinu. O tome ćemo ovih dana opet, kao i proteklih godina, govoriti i trebamo govoriti i danas na ovom mjestu i sutra na proslavi i obilježavanju Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja i na Sinjskoj alci. Jer, očito moramo o tome govoriti.
Hrvatska je bila od prvog dana u jako teškoj poziciji. Ovo ne govorim radi ovdje prisutnog auditorija, svi ovdje prisutni to jako dobro znaju i u tome su osobno sudjelovali. Nekih koji su u tome sudjelovali ovdje danas nema, ili su poginuli u ratu ili su umrli nakon rata. Hrvatskoj ništa nije poklonjeno. To svaki narod i vodstvo svakog naroda i svake nacije voli vjerovati, voli misliti i još više voli reći: „Nitko nam ništa nije poklonio.“ Hrvatskoj od 1991. do danas nitko ništa nije poklonio i sve je plaćeno po barem dvostrukoj cijeni s kamatama, sa zelenaškim kamatama povijesti i od toga se još uvijek oporavljamo.
I nismo zbog toga frustrirani i nezadovoljni, bijesni, ne mrzimo nikoga, zaista ne, ali neke stvari moramo reći i moramo ih podcrtati: da, naša zemlja je bila ili na pragu sankcija, svaki dan je bilo samo što nisu tu, ili pod embargom. Ljudi koji su oslobađali ovaj prostor mjesecima, jer kninska bitka je bila kulminacija jednog velikog sjajnog posla, ti ljudi su imali streljiva ne za pet mjeseci, nego za nekoliko dana ili za dva tjedna i morali su biti brzi i učinkoviti. Nitko ih otvoreno nije podržavao i nitko im otvoreno nije pomagao. Jako težak i visok zadatak za jednu malu zemlju, za Hrvatsku.
Hrvatska je strahovala od sankcija, svaki njezin potez se gledao skeptično, drukčije nego što se to gledalo druge. Ovo kad govorim vjerujem da ne zvučim kao frustrirani predsjednik jedne male frustrirane zemlje, nego upravo suprotno – kao zdravorazumski lider jedne samosvjesne, formulirane i konačno povijesno definirane zemlje. Naš put je bio pravedan. Ispravan. Uloga naše vojske i naše braće iz Bosne i Hercegovine u ratu u BiH je bila velika. Nitko za to nije rekao niti hvala.
Sumnjičilo nas se cijelo vrijeme da smo Bosnu i Hercegovinu htjeli raskomadati – to nije istina. Bihać ne bi nikada bio deblokiran da nije bilo Hrvatske vojske. Bosanski Srbi, koji su bili neprijatelji u ratu, ne bi nikada položili oružje i bili dovedeni za pregovarački stol u Daytonu da prihvate ono što je već prije toga bilo napisano, da ih Hrvatska vojska nije slomila u zadnjoj operaciji u desetom mjesecu 1995. godine. Hrvatski borci iz Hrvatske i iz Bosne i Hercegovine temeljem validnih aranžmana i ugovora međunarodnog prava i to na tuđi nagovor i zagovor, Sjedinjenih Američkih Država.
Skoro 30 godina kasnije mi se i dalje moramo objašnjavati i ispričavati, „nismo htjeli“, „nismo znali“, „oprostite ako smo nešto pogazili“ – ne, draga gospodo. Naš put je bio ispravan, bio je civiliziran i kao u svakom ratu, bio je krvav i zato na tome vam hvala, hvala onima koji su ovdje, hvala onima koji nisu ovdje, hvala svima koji su došli. Ovo moramo ponavljati i stalno naglašavati – spremni na raspravu, spremni na drugo mišljenje – da bi naša djeca, naše kćeri i sinovi znali da su pripadnici jedne civilizirane, moderne europske zajednice koja je svoj put i sve ono što je stekla sama platila jako skupo.
I da je država ne samo simbolika i duboka emocija, nego i instrument za zadovoljenje i ispunjenje nacionalnih interesa, materijalnih, stvarnih, tvrdih, čvrstih, političkih u Hrvatskoj, da i u Bosni i Hercegovini. I tome služi hrvatska država. Ovoga puta mirnim, miroljubivim i krajnje civiliziranim sredstvima, ali snagom argumenata, volje i jasnoće.
Hrvatska 1995. godine nije imala izbora. Hrvatska nikoga nije prognala odavde, Hrvatska to nije željela ili barem ja s punim uvjerenjem govorim da to velika većina ljudi nije željela, ali Hrvatska nije imala izbora. Hrvatskoj se nudio mirovni sporazum, aranžman o uređenju Hrvatske poznatiji kao „Z-4“ koji je za Hrvatsku bio nepovoljan, puno nepovoljniji nego sporazum iz Minska za Ukrajinu. Hrvatska ga je bila spremna potpisati, tadašnje vodstvo ga je bilo spremno potpisati, predsjednik Tuđman protiv svih svojih boljih životnih iskustava ga je bio spreman potpisati da se izbjegne krvoproliće i jedna smrt s naše, pa i s protivničke strane.
Protivnik nije htio. I to naša djeca moraju znati i ponavljati, ne kao dogmu, nego kao nešto što se može raspravljati i gdje se može čuti i drukčije mišljenje, ali dvadeset i sedam godina kasnije kao netko tko je sve te godine proveo kao zreo čovjek, ja drugu istinu ne vidim. To je jedino što vidim i dalje ću imati otvorene oči i biti otvoren i za drukčije mišljenje i za kritiku i za drugu stranu. Ali ovako, što se nas tiče, stvari stoje.
Pjesnik kaže „Nek’ ne dođe nitko do prijatelj drag!“, ja kažem svatko je dobrodošao u Hrvatsku, svatko tko je spreman živjeti po civiliziranim pravilima modernoga svijeta. Mi imamo modernu vojsku, zadatak te vojske je prije svega, na prvom, drugom i trećem mjestu zaštita hrvatske države, njezine cjelovitosti, neovisnosti i suvereniteta. Triju komponenti koje čine državu, a to su teritorij, njezin narod, odnosno stanovništvo, građani, svi oni koji ovdje trenutno žive i to je na kraju krajeva njezina demokratski izabrana vlast. To sveto trojstvo je dužnost naše vojske. Sva ostala partnerstva, savezništva i lojalnosti nisu tu da se gurnu pod tepih, ali nemaju jednaku snagu prema našem Ustavu, prema našoj povijesti i prema našim temeljnim instinktima. Ti instinkti, ljudski instinkti vodili su one najhrabrije i najmalobrojnije među nama i među vama, taj mali broj pravih ljudi bez kojih ove pobjede ne bi bilo i današnje Hrvatske koja je dobra, jaka, ali može biti bolja, jača, samosvjesnija i drskija ako treba u obrani svojih interesa.
Živjeli, živjela naša Domovina i Domovini vjerni!”